Pretraži ovaj blog

Učitava se...

petak, 7. kolovoza 2009.

Necronomicon



Spis od 800 stranica od stanovitog Abdula Alhazreda („Ludog arapina“) iz 8. stoljeća, prema svim je stručnjacima „mračnih sila“ najopasniji spis na svijetu u cjelokupnoj povijesti magije do današnjeg dana. Stručnjaci su izračunali da bi na dražbi bila najskuplje ikad prodana knjiga u povijesti svijeta. Naravno, ako bi bila kompletna po sadržaju i sa svim opisima rituala i formulama za prizivanja.

Necronomicon (doslovno: „Knjiga mrtvih imena“) nije, kao što mnogi neupućeni smatraju, sotonska ili magična knjiga. Ona je povjesnica tj. „knjiga sada mrtvih i nestalih stvari“, ili „knjiga običaja mrtvih“. Predstavlja spoj povijesnih činjenica, glasina i nagađanja koje zalaze duboko u tajne ljudske povijesti. U prošlim je vremenima bila znana kao Al Azif („noćni insekt“, „zavijanje demona“) ili Arapska knjiga. Sastavljena od sedam „tomova“ u latinskom izdanju (1487.) ima preko 900 stranica. O samome se autoru zna vrlo malo i sve je izvučeno iz malih biografskih crtica koje sadrži sam Necronomicon. Abdul Alhazared je rođen je u Sanaai u Jemenu. Putovao je puno, bio je načitan i upoznat sa mnogim jezicima. Nekoliko je puta preveo rukopise koje njegovi suvremenici nisu znali prevesti. Proveo je mnogo godina sam u nenastanjenoj divljini na jugu Arabije. Umro je vrlo nasilnom i nadnaravnom smrću.



Necronomicon je najpoznatiji po svojim nagađanjima o vremenu prije „biblijskog potopa“. Alhazred je očigledno imao pristup mnogim, sada izgubljenim, izvorima jer su događaji, koji se u Bibliji i raznim mitologijama tek spominju, ovdje detaljno obrađeni. Alhazrad vjeruje da su Zemlju, osim ljudi, u prošlosti naseljavala i druga inteligentna bića te da su ljudi puno toga naučili u susretima sa rasama iz drugih „dimenzionalnih ravnina“. U svoje je doba bio jedan od rijetkih znanstvenika koji su smatrali da su zvijezde na noćnom nebu zapravo sunca koja imaju svoje za ljudsko oko nevidljive planete. Bio je uvjeren da je magijom i raznim formulama moguće probuditi „drevne bogove“ kako je zvao bića iz drugih dimenzija (planeta?) i u Necronomiconu upozorava o užasnim silama koje će se vratiti i ponovno osvojiti Zemlju. U knjizi se nalaze i upute za prizivanje mrtvih, te drevnih sumerskih bogova. Neki njezini dijelovi daju prilično jasne upute kako spojiti ljudsku unutarnju vatru sa željom pregledavanja pakla bez ikakvih posljedica po sam život. Moć je knjige jezovita, sablasna i vrlo opasna po ljudski duh. Kroz povijest je zapisano mnogo raznih svjedočanstava i sve osobe koje su bile u doticaju sa knjigom slažu se kako su čitajući dijelove spisa, doživjeli osjećaj jeze. Navode se i različite legende o zlu koje iz spisa dolazi. Međutim više od 40% sadržaja knjige još uvijek nije poznato.



Tajanstvena osoba Howard Philips Lovecraft iz New Yorka početkom ovog stoljeća počinje pisati zanimljive priče koje same po sebi i ne bi bile tako zanimljive da ne prikazuju zapanjujuća znanja drevnih magijskih vještina. Njegove, uglavnom, kratke priče su bogate podacima iz Necronomicona, a u njima ima opisa ceremonijalne magije koje nije mogao izmisliti ma koliko bio talentiran pisac horora, ili SF-a.



Počelo se postavljati pitanje odakle Lovercraftu toliko konkretnih operativnih rituala i mitova iz spisa koji je zapravo poznat tek od nedavno i to samo u dijelovima? Teško bi bilo izmisliti nešto što se ubrzo počelo tako točno poklapati s jezovitim svijetom Sumeranske magije. Sigurno je da bi bilo zanimljivo znati odakle i zašto je to pisao? Postoji teorija koja kaže da je Lovecraftov otac imao pristup spisu. Ono malo poznatih kopija Necronomicona nestalo je. Danas se još uvijek ne zna gdje su ti prijevodi nestali, ali kako bi se zadovoljili državni vrhovi, naknadno je napravljeno nekoliko novih verzija knjige koju nazivaju Sotoninom knjigom.

Osim njega u vezu sa ovim spisom dovodi se i mag Aleister Crowley, po nekima najveći mag novijeg svijeta koji je tvrdio kako su mu „Knjigu zakona“ izdiktirali vanzemaljci. Crowley je bio vrlo blizu stravičnog svijeta magije Sumerana i njezinom oživljavanju, te postoje i ozbiljne indicije da je shvatio tekst „Necronomicona“ i svu strahotu svoje pogreške. Navodno je shvatio da se jedan od „drevnih bogova“ probio u današnji ljudski svijet i da se krije iza zamaskiranog kršćanskog Sotone. Način njegove smrti bio je strašan i nasilan, a mnogi su njegovi sljedbenici dospjeli na čelo tipičnih sotonističkih kultova.

„Necronomicon“ navodno otvara vrata prema bićima unutarnjeg i vanjskog ljudskog i ne samo ljudskog svemira, pa i prema smrtno opasnim stvorenjima. Šapuće se da knjiga ima glavne poluge za psihu čovjekova ludila, da se ona samo i isključivo čita, jer ritualno upotrebljavanje izaziva takav suludi strah da je se svi oslobađaju uništavanjem i prestaju se baviti magijom iz straha pred ludilom i smrću...

Veliki se broj ljudi uputio u potragu za mogućim dijelovima teksta Necronomicona a njihovi se radovi mogu pronaći na Internetu, kao i pozive povjesničarima i umjetnicima, naročito slikarima, da se uključe, daju doprinos razotkrivanju te misterije, ili pokušaju iščitati simboliku, i slikom je iznijeti na vidjelo. Različitim donacijama istraživačkih društava pokušava se još i danas doprijeti do svih eventualnih elemenata magije Necronomicona, koji bi mogli upotpuniti sliku. Makar, nekako se tu migolji i činjenica da ta društva grčevito pokušavaju osigurati prvenstvo ne bi li se dočepali velikih svota, ukoliko bi se tekst uspio dokazati.



U svakom slučaju, pojedini mitovi koji okružuju Necronomicon slični su histeriji i u potpunosti zamagljuju njegovu bit i vrijednost koje proizlaze već i iz mogućnosti da on stvarno postoji i da je tu negdje. Zapravo je najnaivniji dio cijele priče činjenica što se Necronomicon smatraju različite preslikane verzije grupe rituala koje su u vremenu kada je Necronomicon napisan (ako je napisan) bile samo najobičnije priče za laku noć. Stoga svi oni koji su se nadali da će recitiranjem na nepoznatim jezicima, nepravilno izgovarajući riječi, bez razumijevanja značenja i bez slika sa snažnim nabojima ubiti susjedovu mačku, žao mi je...

Gdje se danas nalaze kopije Necromicona? Nitko to sa sigurnošću ne zna. Od 1933. do 1938. nestale su sve poznate kopije u raznima tajanstvenim krađama i provalama. Danas ne postoji niti jedan primjerak knjige u javnim knjižarama. Ali na kraju krajeva uvijek ostaje stara dobra Vatikanska knjižnica...

Nema komentara: